Imala sam spontan(e)i
Voljela bih se dotaknuti ove teme budući da spada u neku tabu kategoriju tema o kojima se ne razglaba previše. Ne čuješ tuđa iskustva dok se tebi ne dogodi pa tek onda vidiš koliko je to zapravo učestalo. Odlučila sam podijeliti svoja iskustva jer je u tim situacijama meni pomoglo da čujem tuđe priče, ali i da svi koji to niste iskusili na svojoj koži pokušate dobiti jednu perspektivu s više razumijevanja ukoliko se dogodi nekome od vaših bližnjih.
Prvi spontani prosinac 2021. 11 tjedana
dijagnoza: Missed abortion
Ostala sam trudna u listopadu 2021. prva trudnoća, nekako sam odmah znala,
promatrala sam svoje tijelo i svi znakovi su bili tu, tako da me plusić nije niti malo iznenadio, ali su svakako svi ti osjećaji neizvjesnosti i nečeg nepoznatog bili tu. Velika sreća i uzbuđenje za nas i ljude oko nas. Prvi pregled je bio uredan, čuli su se i otkucaji, međutim nekoliko dana nakon sam prokrvarila, naravno da je bio vikend kada se takve stvari događaju. Na hitnom ginekološkom u Dubrovniku su ustanovili da je još uvijek sve uredu i prepisali progesteron. Hormon koji pomaže očuvanju trudnoće. Krvarenje se nastavilo, ali se s vremenom smanjilo. Ostala je čudna bol s desne strane koja je sijevala prema bubregu. Bila sam na mirovanju i suosjećam sa svim ženama koje prođu te psihičke torture. Svaki odlazak na wc promatraš papir, svaki pokret koji napraviš bojiš se da će značiti kraj. U danima pred sljedeću kontrolu bol je postajala sve jača, a krvarenje se vratilo. Dan prije kontrole, krv je bila tamna i gusta, da jednostavno znaš u sebi da ovo ne može biti normalno niti dobro završiti. Put do doktorice sam provela na zadnjem sjedištu u ležećem položaju zbog bolova i zbog straha da ako ustanem ću izgubiti bebu. To jutro je bilo tmurno i kišno. Zagreb, 14.12. naručena u 7 ujutro, prva ušla u ordinaciju čekajući da doktorica potvrdi sve ono što već znam. Njezine prve riječi su bile da, nažalost otkucaja nema, čini se da je plod prestao rasti s 8 tjedana. Dakle, oko pojave prvog krvarenja, a skoro 3 tjedna sam nosila mrtav organizam u sebi i trpila bolove jer moje tijelo njie prepoznalo da ga treba odbaciti zbog umjetnog hormona. Dobila sam uputu da odmah prestanem s tabletama, odem kući pričekam 2 dana i iza toga se javim u bolnicu. Ukoliko ne ode samo, dobiju se tablete za čišćenje i zadnja opcija kiretaža. Bila sam gotova za 5 min, nikad brži pregled, a nikada mučniji. Tisuću pitanja u glavi. Sestra me je gledala sa suosjećanjem dok su suze polako navirale. Izlazim u čekaonicu, koja se već napunila trudnicama. U stadiju trudnoće u kojem ja neću biti. Kako je izgledalo priopćavanje vijesti mom mužu pa kasnije obitelji možete samo zamisliti. Kako izgleda oduzeti im najveću životnu radost. Ovaj Božić neće biti onakav kakav smo zamišljali. Dan sam provela na kauču bez nekih posebnih simptoma i otišla spavati. Oko 22:30 sam počela osjećati kontrakcije, počelo je kao menstrualni bolovi, ali je postajalo sve jače poput pravih trudova. Popila sam nekakav brufen, ali sam shvatila da od toga nema ništa i da jedino što mogu je fokusirat se na ono što mi tijelo treba odraditi. Kontrakcije su trajale do 3ipo ujutro, prave s pauzama za udahnuti i s periodima nezamislive boli. Kretala sam se od kauča do wc-a. U jednom trenutku sam osjetila da bi to mogao biti kraj i kada sam pogledala dolje iz mene je ispala savršena okrugla loptica nalik teniskoj. Znala sam da je to to. U tom trenutku sam osjetila olakšanje svoje fizičke, tjelesne boli i patnje koja je trajala tjednima i zapravo bila sretna da me više ne boli. Ono što je činilo da se osjećam loše otišlo je. No, onda je došao emocionalni slom. Kako pustiti vodu u wc-u? Kako pustiti moju bebu da samo tako ode na tom groznom mjestu. Moje tijelo joj je bilo sve toplina, život i grob. Potrajalo je dok se nisam nakanila to obaviti. Mir, tišina i samoća dok ostali spavaju mi je čak i godila. Kad sam se vratila u krevet samo sam rekla: naše bebe više nema. Ujutro sam otišla u bolnicu na pregled da nije slučajno komad tkiva ostao, iako sam imala osjećaj, intuiciju ili što već, da je sve otišlo. Na pregledu sam osjetila olakšanje čuvši riječi doktora: uterus je čist. Ok, moja fizička agonija je završena, ostaje sva težina ovog ostalog. Osjećaj praznine, promatranje kako se grudi smanjuju i povlačenje svih simptoma trudnoće. Ono što će vam sve žene reći koje ovo dožive jest da svi ostali krenu naprijed puno prije nas i to je čak nekako razumljivo, obzirom da nitko ne može zamisliti sve ono kroz što mi prođemo. Nemojte očekivati da će vaš muž ili vaša obitelj znati datum kada ste trebali roditi ili djecu s kojima je vaša beba trebala biti generacija. Mame znaju i pamte. Bez obzira koliko djece imale prije ili nakon.
Za moju situaciju se saznalo jer sam morala biti odsutna na poslu, ali bila sam zahvalna svim ljudima koji su mi pristupili, pogotovo onima koje su podijelile svoja iskustva sa mnom. Moja mama je imala jednom, znala sam da se to događa, ali ništa te ne pripremi kada se dogodi tebi. Pogotovo u prvoj trudnoći. Ne možeš ne razmišljati o tome je li ti to bila jedina šansa, jesi li nešto pogrešno napravila, osim toga uživanje u svakoj sljedećoj trudnoći je uništeno brigama. Dva tjedna nakon sjedila sam ponovno u istoj čekaonici okružena slikama trudnica i beba, a još sam vidjela i istu trudnicu kao na moj najtužniji dan. Njezin trbuh je narastao, a moj ne. Misli koje ne želiš imati, ali su tu. Dobre vijesti, ovulacija se dogodila uredno, tijelo je spontani označilo kao menstrualno krvarenje i nastavilo dalje. Dok sam slušala riječi doktorice što i kako dalje, u mojoj glavi se našla misao. To nije bila moja misao, već kao da ju je netko stavio, Bog, viša sila, neko predskazanje. Glasila je ovako: ostat ćeš trudna u drugom ciklusu nakon spontanog, bit će curica i sve će biti uredu. To mi je izgledalo toliko daleko da nisam bila spremna uopće razmišljati o tome. Imala sam jedan ciklus, sve uredno, olakšanje da tijelo i dalje funkcionira kako treba. U drugom ciklusu vidjela sam neke simptome prve trudnoće (koga zanima imam listu ranih simptoma i 3 puta su se pokazali točnima za moje tijelo), ali moj mozak je to sve ignorirao. Vjerojatno mi se čini. Kaže tetka sjaje ti oči, to su meni rekli kad sam bila trudna. I tako odlučim ja kupiti test, od obitelji mi nitko nije vjerovao, mislili su da je od stresa (završavala sam pripreme za otvorenje studija). Na to Valentinovo 2022. otvorila sam vama svima vrata svog studija i saznala da sam ponovno trudna. U glavi puno pitanja, još više briga i straha od prolaženja istoga. Muž je odmah rekao curica je. Ja sam samo odmahivala glavom dok nije postalo sigurno da trudnoća napreduje uredno. Kada me dr,. zazvala da kaže rezultate Niftya rekla je: sve je uredu, curica je. Tada su suze krenule i vratila mi se moja misao na pamet. Tek tada sam joj odlučila vjerovati. Dvije od tri stvari su bile istinite zašto ne bi i posljednja: sve će biti uredu. Brige su bile tu, strahovi, ali sam bila zauzeta poslom za previše razbijanja glave o negativnim scenarijima. Uz nešto porođajnih muka naša rainbow curica je stigla na ovaj svijet, a već sljedećeg Božića smo imali sve ono što smo željeli.
Drugi spontani, 5 tjedana, ožujak 2026.
Nakon što je naša curka napunila 3 godine, odlučili smo poraditi na novoj bebi. Svo moje iskustvo me je navelo na put teških retrospekcija mog tijela, na njegovo upoznavanje maksimalno te sam naučila što je sve poželjno, a što ne u pripremi, a kasnije i u trudnoći. Životne navike, prehrana, tjelovježba i ostalo. Primjerice, u trudnoći nisam lakirala nokte niti bojala kosu. Vodila sam se mišlju, ne želim učiniti ništa s moje strane što može utjecati na zdravlje bebe. To je bio moj način nošenja s traumom od ranije. Imajući sve to iza sebe, bila sam dosta opuštena u smislu nove trudnoće. Kada sam vidjela ponovni plusić na prvu sam bila malo zatečena, ali sretna. Čak sam se osjećala dosta pozitivno i nisam dozvolila mislima da idu u nepoželjnim smjerovima. Nema razloga da ti se ponovi loše iskustvo jel da? Provjera krvi na papiru je tu jer od tog nitko pobjeći ne može, ali ostalo je bilo uredu. Poneki pritisak s lijeve strane oko jajnika, ali u ranoj trudnoći tko više zna što je probava, a što trudnoća. Svi simptomi su tu bili i moj test je bio pozitivan 28.dan ciklusa. Nisam nikome rekla jer me čekao put u Barcelonu, a muža sam trebala vidjeti nakon tog. Odlučila sam pričekati koji dan da se vidimo i da mu možda putem nekog suvenira iz Barce predočim sretne vijesti. Prvi dan smo dosta šetali, ali nisam se osjećala loše. Međutim, ujutro na wc-u je papir pocrvenio. Najveći strah je ponovno tu, a u glavi riječi "ne opet". Ajmo bit malo racionalni ima sto razloga zbog čega se krv mogla pojaviti: šetnja, hematom, ne mora značiti da je sve gotovo. Samo nekako, osjećala sam da ipak jest. Braći sam rekla vijesti dobre i malo manje dobre, a budući da se krvarenje kroz jutro nastavilo i da i kad se vratim kući ide Uskrs, a bolnica mi nije blizu, da bih bila mirna odlučila sam otići na hitnu. Ovo vam je i podsjetnik da nosite EU iskaznice sa sobom koliko god kratko da ste negdje. Nakon malo potrage i snalaženja uspjela sam stići do hitnog ginekološkog prijema. Teži dio nastao je prilikom pokušaja objašnjavanja moje situacije obzirom da žene na šalteru engleski uopće ne razumiju. Na to mi brat kaže: ajde znaš što ti je činiti. I tako sam ja uz svoje znanje španjolskog s telenovela objasnila: estoy embarazada y tengo sangre. Cinque semanas. Dalje ništa nisam trebala objašnjavati sve im je bilo jasno, uzeli su papire i uputili me u čekaonicu. U svoj muci i brizi, na ovu situaciju ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao, ali eto pomoglo mi je. Bolnica je bila poprilično uređena, udobne fotelje, čista i nekako tiha u usporedbi s našima. Već za 10 min sam bila kod sestre, srećom sestre i doktorica su govorili engleski. Malo te zatekne kada te pitaju jel vam ovo prva trudnoća, a ja odgovaram treća. Nakon pretraga uputila me nazad u čekaonicu da pričekam dr za uzv. Tu kreće čekanje i čekanje. Skoro 5 sati sam čekala pregled. U
to vrijeme nebrojeno puta išla na wc i promatrala svu krv s kojom odlazi i ova beba, bolilo me ovaj put s lijeve strane, ali srećom ne onako jako. U međuvremenu sam morala i mužu priopćiti vijesti sretne, ali i one zabrinjavajuće. Gorak osjećaj. Kada sam došla na red dr je rekla da je trudnoća potvrđena iz urina, ali da ne vidi plod na uzv što je moguće jer je još dosta rano. Dr je svim silama izbjegavala reći da su male šanse da je trudnoća održiva. Draga mlada žena. U ordinaciji imaju odjeću za ginekološki pregled i velike uloške, na tome sam bila jako zahvalna. Odlučila je da mi provjere razinu beta hCG i da taj nalaz krvi jos 2 ipo sata pričekam. Nisam mogla vjerovati da smo više od pola dana našeg planiranog razgledavanja u Barceloni proveli u bolnici. Nije ovako trebalo biti. Svo to čekanje i neizvjesnost su mi olakšala braća s kojima sam se dobro nasmijala i u svoj muci. Moj mlađi brat je u jednom trenutku rekao ajde rainbow babies su najbolje. I onda se sjetim da je i on naša rainbow baby, Sara isto, a i slijedeće dijete koje budem imala bit će. Duga poslije kiše. Oko 8 sati navečer smo izašli na zrak, s nalazima u ruci ne tako visoke bete i spontanog u tijeku, ali smo odlučili prošetati i iskoristiti to malo dana što nam je ostalo. Sreća se vidjelo sat dulje nego kući. Nisam znala čeka li me ponovna agonija, međutim ovaj put nije. Sve je otišlo kao jedan menstrualni ciklus u 5 dana, bez jakih kontrakcija i naše putovanje smo priveli kraju više - manje planirano. Kući je uzv i ovaj put pokazao da je tijelo samo sve očistilo. Imam sreće u ovim nesrećama. Za ovu trudnoću ljudi nisu znali jer je bila prekratka i još brže se očekivalo od mene da je prebolim. Čak sama sebi nisam dozvoljavala da išta osjećam jer sam smatrala da nekako nemam prava na to. Znala sam samo tjedan dana da sam trudna, već imam jedno dijete i preživjela sam gori sponatni od ovog. Heh, ali ljudske emocije nisu baš tako jednostavne niti racionalne, a sve što potisnemo nas sustigne. Muž je otišao na brod, a ja sam saznavala sve više trudnica koje imaju termin oko mog, s kojima je naša beba trebala biti vršnjak. Tuga i žalovanje su ipak morali odraditi svoje, a jednom kad sam pustila da sve osjetim onda je postajalo lakše.
Nakon prvog spontanog me dotukla misao da možda nikada neću imati djecu, što nakon drugog nisam mogla osjećati, ali mi se u glavi vrtilo zašto ponovno moram to proći. Sada kada imam već dijete, znam dobro što sam sve izgubila. Iskreno, s vremenom sam prvotno iskustvo prihvatila na način da ipak radim sa ženama, a nitko ne razumije kako je proći ovako nešto dok ne iskusi na svojoj koži. Tako mogu biti podrška drugima. Tu sam našla neki smisao zašto, ali zbog čega opet? Prvu bebu sam izgubila pred Božić i "ostavila" je u Zagrebu, drugu pred Uskrs i "ostavila" je u Barceloni. Mora da me netko zeza.
Neke od misli koje žene ne žele imati, a dolaze im i zbog toga se osjećaju loše poput sinoć kada sam legla u ovaj krevet sam bila trudna i sve je bilo kako treba, jesam ja nešto kriva, je li moje tijelo krivo. Ljubomora na trudnice koje nastavljaju uredno ili općenito na trudnice, zavist prema ženama koje nikad nisu iskusile ovu bol...
Ono što te izjede su sve mogućnosti i sve ono što je moglo biti da je to dijete rođeno, život je mogao biti skroz drugačiji. Pogotovo kada gledaš dijete koje već imaš i znaš da to najsavršenije biće ne bi tu bilo, da je tvoja druga beba živjela. Na dan termina moje prve bebe sam bila trudna 7 mjeseci i dan provela plačući. Nešto što je teško shvatiti i nama koje to prolazimo. Ne radi se smo o fizičkom gubitku i boli, emocionalno šteta ostaje dulje. Kao i kod svega neke žene se bolje s tim nose, neke teže, ovisno i o okolnostima. Žena koja se godinama borila s neplodnošću i doživi spontani, uruši joj se cijeli svijet. Pišem sada s perspektive žena, ali ne umanjujem osjećaje oca i ostalih članova obitelji. Ipak, kao što sam rekla mi s tim živimo i umiremo. To dijete ti ne nedostaje samo u stadiju u kojem je bila trudnoća, već u svim životnim fazama koje su trebali proći i zbog toga tuga ne nestaje.
Činjenice i misli koje su meni u prvim danima pomagale
1 od 4 trudnoća završi spontanim u prvih 12 tjedana
neki navode da čak 70% trudnoća završi spontanim i prije nego žena shvati da je trudna te ode kao menstruacija (tako bi meni bio drugi spontani da mi nije ciklus uredan)
za stvoriti nešto savršeno poput djeteta ipak trebaju svi uvjeti biti posloženi kako treba
ponekad nije žena "kriva" i muškarac ima veliku ulogu (kvaliteta sperme)
priroda elimnira ono što nije bilo dobro
majku ne definira broj djece koju vidi, već onoliko koliko ih ima u srcu
gubitak trudnoće nije samo jača menstruacija, to je rođenje i smrt u jednom trenutku
uvijek ćeš biti moje najdraže "što ako"
DNK-a fetusa miješa se s majčinom krvi tako da njihove stanice još uvijek imamo u sebi
beba bira kada će se roditi, odlučila je pričekati bolji trenutak
tuga je ljubav koja nema kamo otići
Što ne reći ženi koja je doživjela spontani pobačaj
ma to ti se baš često događa
bolje sad nego kasnije
bar znaš da možeš ostat trudna
ajde bar imaš već djecu
tako je moralo bit
sve se događa s razlogom
joj, a što nije bilo uredu?
Opet? morala bi poć na pregled
Ajde mlada si, probat ćete opet
Ne znam što da ti rečem
Vjerujem da bi se našlo još rečenica i ne smatram da ih ljudi govore iz loše namjere. Žele učiniti da se osjećamo bolje, ali nažalost ove rečenice stvore kontraefekt. Ovo se odnosi ne samo na spontani nego smatram na bilo kakav gubitak, trudnoća u svim fazama, gubitak člana obitelji, prijatelja.. Ono što bi bilo poželjno jest izraziti sućut zbog gubitka, poput žao mi je jer vam se to dogodilo, dati do znanja da ste tu za tu osobu i da ste spremni poslušati njezine misli i osjećaje bez osude. Reći da je normalno osjećati se tako i biti tužan bez obzira u kojem stadiju je trudnoća bila.
Molim vas da imate na umu ove rečenice jer uz ovakvu statistiku nažalost ako se nije dogodilo vama, možda hoće sestri, prijateljici, kćeri... pokušajte razumjeti i pustite da uzme sve vrijeme koje joj je potrebno za oporavak, a u tom vremenu je se sjetite pitati kako je jer iako će izvana biti sve uredu, unutra još žali za onim što je moglo biti. Vjerujte mi. Probajte i ne pitati ljude koje ne poznajete blisko kad će beba ili kad će drugo jer bi vas odgovor mogao zateći. Nikada ne znate što netko prolazi u tom trenutku.
Objava trudnoće
Doživjela sam oboje: objavila trudnoću obitelji pa je odmah iza izgubila i izgubila trudnoću prije objave ikome. Ono što sam izvukla iz svega je da se svakom životu treba radovati, pa koliko god dana, tjedana, mjeseci to trajalo. Drugi put sam to uskratila svojim bližnjima, a najgore i ocu djeteta. Čuo je samo da je beba tu, ali da je više ipak nema. Uskratila sam mu onaj trenutak sreće i maštanja, a samim time i ostavila sebe samu u tuzi jer netko tko se nije stigao ni radovati, ne može dugo ostati ni tužan. Zbog toga svaku sljedeću trudnoću ne planiram skrivati, barem ne od bližnjih. Držimo se ko pijan plota tih 12 tjedana i u strahu odbrojavamo, a činjenica je da kada je trudnoća uredna bit će bez obzira na sve. Kada nije u početku dobro bez obzira što mi radili ili ne radili, otić će. Nažalost, može poći po zlu u bilo kojem tjednu. Od dana kada vidite taj plus uz svu radost dođu i velike brige, koje ne prestaju rođenjem djeteta. Kada ljudi znaju za tvoju patnju i bol, onda ti mogu biti i podrška, ako ne znaju, same smo. Same u mislima i vrtlozima osjećaja, a to je opasan put. Zbog toga dijelim sve ovo s vama, da vas potaknem na teške razgovore, da ne skrivate svoja "loša" iskustva, da se ne sramite svojih osjećaja. Nikada ne znate kada će ono što ste podijelili s nekim kome pomoći. Budimo potpora jedne drugima <3
Naše bebe nas čekaju spakiranih kufera, rekla bi Sara dok očekuje braca ili seku da se spreme za dolazak na ovaj svijet k nama. Volim misliti na taj način :)
Komentari